Osmi po redu festival književnosti za djecu „Male morske pjesme i priče“, u organizaciji JU Narodna biblioteka Budve i NVO Dramski studio Budva, održan je 2. i 3. aprila ove godine, uz poštovanje svih epidemioloških mjera i uz prisustvo ograničenog broja djece. Ovim festivalom obilježen je 2. april – Međunarodni dan knjige za djecu i tim povodom, na svečanoj dodjeli nagrada „Mali/a od palube”, uručene su nagrade dobitnicima ovogodišnjeg i prošlogodišnjeg Konkursa festivala. Učenici naše Škole Maši Marković VII3 dodijeljena je nagrada za osvojeno prvo mjestona ovogodišnjem Konkursu, u kategoriji priča, na temu „Šapnulo mi je more“.
Festival se svake godine održava uz podršku i saglasnost Ministarstva prosvjete i stručnu preporuku Zavoda za školstvo, čime se ostvaruje zavidna saradnja sa svim osnovnim školama u zemlji.
ŠAPNULO MI JE MORE
Trljajući oči, pokušavam da odvojim san od jave. U tome mi pomaže bljesak Sunca. Krećem u šetnju pored mora.
Nepregledna, plava pučina, odmah mi vraća osjećaj topline. Dok koračam, kao da čujem šapat. Zamislih se: ustala sam, budna sam, ono se čuju talasi, ili… galeb pokušava da izvuče ribu iz mreže. Ipak ne… šapuće mi more! Počelo je svoju priču. “Mnoge su bure, olujna juga, mnoge nevolje prešle preko mojih plavih ramena. A zore su, uvijek svitale. Od onda, od kada je Ivo Vizin krenuo iz Perasta da oplovi svijet, pa do današnjeg dana. Prolazili su mojim licem i brodovi, i mornari, krstarice i kormilari, godine i vjekovi. Neki su se vraćali, i u rukama nosili kamelije. Za nekima su djevojke plakale i vezle, da su gobleni bili srebrni od njihovih sijedih vlasi. A ja sam uvijek tu! Tu sam i kada kažu da se nikome, niotkuda ne može, u ovo strašno vrijeme. Morem može… Ja, naizgled, stojim i čekam. Ali, živim! Kroz život kojim se hrane iz mojih dubina, plove mojom pučinom, žive na mojoj obali. Htjelo bih ti još nešto reći. Tvoje su oči slične mojoj pučini. Ogledamo se, ja u njma, a ti u meni. Riješio sam zato, da ti otkrijem tajnu. Nećeš me odati, znam! Nećeš, jer će ljudi koji me vole misliti da sam slabić i da su mi uvijek uzalud vjerovali. Ali, moram ti reći! Tužno je tvoje more kad pred zoru Sunce rastjera mrak i obasja Boku. Ja, stari domaćin, čekam svoje goste. Približavaju se osjećaju moje dubine, bijeli kruzeri s dalekih okeana, da se dive mojoj ljepoti. Sav ustreptim, pokrenem lagane grive talasa, obavijestim galebove i zapljusnem svetionik, da se pripreme za doček. Tako jednog jutra, drugog, trećeg, petog… Ali… odavno već ne! Patim, drugarice moja draga! Od patnje ponekad posivim i natjeram svoje vojnike, ogromne talase, da kazne obalu, pa udaram njima sve dok se olujnom vjetru bičevi ne polome. Ni drugova delfina mi nema više, da zaranjaju i uživaju, dok prolaznici gledaju naš čarobni ples. Sve je utihnulo, sve je stalo. Kada bih imao toliku moć, tu bih koronu povukao u svoje najveće dubine, da nikada, nikada ne izroni iz gustog mulja, što obavija stare olupine jedrenjaka iz davnih vremena. Molim te, nemoj nikome otkriti moju tajnu i moju želju. A ja ću te nagraditi najljepšim sjajem i svojom mirnoćom pratiti tvoj put kroz djetinjstvo, i mladost. Uvijek ću bit i tu, za tebe.“
Pomislih, kakav sam čuvar tajne postala. Dragocjena je riznica mojih misli i bogata divnim riječima, divnom obavezom. Ponosna sam i na sebe, i moje more, i njegov tihi, iskreni šapat koji me je natjerao da hodam sporije, a razmišljam brže. Čak mi je dragocjena i slana kapljica talasa koja me je poljubila u oko kada sam pošla. Ostaj mi mirno, moje more, obećavam da ću biti čuvar tvoje tajne i razgovorom sa tobom otjeraću tvoju tugu.
Marković Maša VII 3
JU OŠ “Orjenski bataljon“
Mentor: Ljiljana Odžić, prof.
https://www.facebook.com/nbbudve/videos/503826940793451/