INTERVJU SA OLIVEROM DOKLESTIĆ

Poštovani čitaoci, ovih dana smo razgovarali sa uspješnim ljudima iz naše sredine.
Bili smo u posjeti direktorici DOO “Vodovod i kanalizacija” gospođici Oliveri Doklestić i vlasniku kompleksa hotela “Carine” gospodinu Čedu Popoviću, koji su značajnim sredstvima donirali našu Školu.

    INTERVJU SA OLIVEROM DOKLESTIĆ

– Kakvu emociju u Vama izaziva riječ „djetinjstvo“?
Djetinjsto budi u meni lijepe emocije. Moje sjećanje seže u prošlo vrijeme od prije nego sam krenula u prvi razred osnovne škole. Sjećam se željeznice i mene pored nje, oštrog piska lokomotive, ispuštene pare i sebe u bijeloj bundici. U to vrijeme su već uveliko saobraćale električne lokomotive duž naše pruge, pa mi je to moje sjećanje sada pomalo čudno. Iz tog vremena dok je još bila željeznica, a ukinuta je 1968, sjećam se terezine i kako smo brat i ja je vozili od Škvera do Tople. Sjećam se i svog ulaska u “Jadranov” bazen na Škveru (imala sam 4 ili pet godina i nisam znala da plivam) i povučena Jadranašima koji su trenirali, a to su bili momci iz one čuvene ekipe prvaka države, kako bi ih danas zvali “Jadranov dream team” i ja sam mislila da mogu kao i oni da plivam i bez trunke straha sam zakoračila u bazen i odvojila se od metalnih stepenica. Kad sam počela da se davim, da mi more ulazi u usta, tada sam s glavom više ispod površine nego iznad, neko od tih snažnih momaka me dohvatio za šiju, onako kako se hvataju psi kad upadnu u vodu, i tako me izvukao van. Otac je već bio tu da me dalje zbrine. Jednom sam uletila u bazen skokom na glavu, zagrijana od trčanja i kad sam izašla paralizovala se na pola. Opet je otac bio tu da me izmasira i da mi ne ostanu nikakve posljedice. Imala sam lijepo djetinjstvo, puno radosti, puno igranja, puno nekog mog svijeta, uostalom kao i kod sve djece. Kad je stariji brat krenuo u školu, ja sam uz njega učila da pišem. I kad je on išao u svoju pravu školu ja sam u isto vrijeme odlazila kod moje tete u kuhinju, i sve dok se brat ne bi vratio iz škole, pisala sam i crtala neke svoje zadatke.
Kad sam krenula u prvi osnovne – već sam znala sva slova. Otac i majka su uvijek bili uz brata i mene, praktično sve vrijeme osim kad smo bili u školi, a oni na poslu. I još pamtim, kao divne trenutke mog djetinjstva, moje rođendane, koji su padali na zadnji dan škole, 16 jun. Tada je društvo dolazilo kod mene, već nakon ručka, i sve do mraka, igrali bi se po baštini ili na tersi, ispred kuće.

– U koju osnovnu školu ste išli i kakav ste đak bili?
Moja Osnovna škola je “Milan Vuković”. U moje vrijeme škola je bila u Srbini, na brdu. Zvala se u narodu “Gornja“ škola, za razliku od “Daša Pavičića”, koja je bila u centru grada, pa kasnije na Toploj, a u topografskom smislu zaista i jeste donja u odnosu na brdo Srbine gdje je bila škola “Milan Vuković”.
Bila sam dobar đak. Pardon, bila sam odličan đak. Zapravo, dobila sam nagradu “Luča” za odličan uspjeh bez četvorke, na kraju svih godina osnovne škole. Ne sjećam se da sam imala bilo kakve poteškoće sa učenjem, odgovaranjem pismenim ili usmenim zadacima. Nisam imala nikakve traume, niti strah od nastavnika. Sve je nekako teklo glatko. Omakla bi se tokom godine poneka četvorka, ali se to na kraju sve ispravljalo.

– Sjećate li se učitelja, nekog nastavnika? Po čemu?
Naravno da se sjećam učitelja. Svih se sjećam koji su mi predavali. Moj prvi učitelj je bio Tomo Crnjak, jedan gorostasni brkajlija iz Zagarača, koji je imao ogromne šake, kao pekarske lopate za velike slavske hljebove, i velike cipele. Djelovao je veliki nama tako majušnima, tako snažan, kao neka planina. A zapravo je bio duša od čovjeka, kao melem što se stavlja na ranu. Mi, đaci, mališani, smo ga obožavali. Zapravo, volio je, ponekad, ljenjivcima da utjeruje strah prutom. Zar se ne kaže “batina je iz raja izašla”. U to vrijeme je to bilo sasvim uobičajena metoda. Nisu skakali roditelji u zaštitu crvenih guza svojih nesnosnih sinova i kćeri, ma nisu smjeli da se čuju. Učitelj je bio autoritet ne samo za đake nego i za roditelje, a neznanje je bilo mrak koje je trebalo osvijetliti. Nas nekoliko (Lidija, Ružica i ja) najbolje učenice jednom smo stavile korpu od smeća (srećom unutra su bili samo zgužvani papiri) iznad vrata, a vrata su bila odškrinuta, kad je naišao učitelj Tomo. Kanta je završila na njemu kad je otvorio vrata. Posljedice? Pa ne sjećam se da je bilo nekih strašnih kazni.
Nakon četiri godine kod učitelja Toma, išla je predmetna nastava, a razredni starješina Mitko Bulajić, nastavnik likovnog vaspitanja. I njega sam mnogo voljela. A kako i ne bi kad je bio silan kao čovjek kad se borio sa kolegama nastavnicima, naročito iz najtežih predmeta: matematike, fizike, hemije, za svakog lošeg učenika da ne ponavlja razred. Na časovima likovnog volio je nama đacima da crta kada bi ga zainteresovala kakva tema i kako je neko od nas započeo svoj rad. Žao mi je što nisam sačuvala ništa od onoga što je meni naslikao. Za tri, četiri godine, koliko mi je predavao mogla sam da sakupim slika Mitka Bulajića, slikara, za cijelu izložbu jedne manje galerije. Pamtim njegov kolorit, tu radost slikanja i stvaranja. Učili smo kroz njegove pokrete i kako se crta, kako mješaju boje, kako nanose slojevi.
A bilo je i drugih nastavnika koje sam cijenila, voljela i pamtim ih i danas po dobru i vrsnom pedagoškom radu, kao Vidu Janičić, nastavnicu istorije, koja je mene i moje drugare iz škole spremala za takmičenje iz istorije, opštinsko i regionalno takmičenje, na kojima smo zauzeli prva mjesta, Veru Lučić, nastavnicu geografije, Velja Đurđevića, nastavnika matematike, Elizabetu Miljević, nastavnicu muzičkog, Miru Mračević – nastavnicu OTA, Veru Perčinović – nastavnicu biologije i hemije, Dušana Rašovića – nastavnika fizičkog, Ratku Mandić – nastavnicu srpskohrvatskog jezika, Sveta Mićunovića – nastavnika fizike. Nadam se da nikoga nisam izostavila.

– Iz ovog ugla gledano, da li biste nešto mijenjali u onoj školi?
U školi sam provela lijep dio života. Možda i najljepši, a svakako najbezbrižniji. Ništa ne bih mijenjala. Jedino bih voljela da stara zgrada škole u Srbini bude obnovljena i da u njoj ponovo bude škola.

– Kažite nam nešto o sebi što od djetinjstva stoji zapretano u Vama? Neka dječačka radost, tuga, nešto što ste potisnuli duboko u sebi, a ono, ipak, povremeno zrcali odozdo sa dna duše i boji Vaše dane tananim emocijama.
Nemam ništa takvo u sebi.

– Šta ste kao dijete željeli da postanete u životu?
Ne sjećam se da sam imala neke posebne ambicije, ali mislim da je to bilo da budem arhitekta. Crtala sam i gradila dosta kuća, kao dijete. Obično to rade dječaci. Ja sam gradila kuće od kartona, pa od figurica “matodora”, pa od plastičnih kockica. Kroz naše porodično imanje protiče potok, uglavnom u kišnom periodu. Voljela sam da gradim akumulacije pregrađivanjm toka potoka barijerama od granja i kamenčića i da uređujem tok potoka uzvodno i nizvodno, oblikovanjem strana od gline i kamena.

– Čovjek se mijenja sazrijevanjem. Da li je u Vama sazrijevao Vaš djetinji san, ili vas je napustao?
Svi su u kući bili sigurni da ću studirati arhitekturu. Kad je došao prijemni na fakultetu Arhitekture u Beogradu, a ja nisam uspjela da budem primljena, sva porodica je nekako bila uz mene, da se ja od toga ne istraumiram, jer do tada nisam znala ni za kakve kikseve u pogledu škole. A “kiks” je jednostavno bio u činjenici što se nisam mogla ugurati među toliko Vukovaca iz Beograda, jer je moja hercegnovska “Luča” vrijedila manje poena. A i ti osamnaestogodišnjaci iz Beograda su imali sjajna predznanja iz crtanja po kojima su, tako sam tada mislila, daleko prevazilazili moje crtačke vještine koje sam oštrila tog ljeta kod mog nastavnika Mitka. Elem, savjetovano mi je sa Fakulteta i od rodbine da pokušam u drugom krugu ponovo, ali ja sam zaigrala na kartu Građevinskog fakulteta, takođe u Beogradu, i to je upalilo, pa sam, pod brojem 210/80 stekla indeks brucoša građevine.
Šta se promijenilo sazrijevanjem? Šta to da sam sada zreo inženjer, a o sebi kao nesuđenom arhitekti ni ne razmišljam, mada sam skoro cijeli radni vijek uz arhitekte, kao njihov građevinac – hidraš, bilo za projekte stambenih objekata bilo u planskim dokumentima.

– Vi ste građevinski inženjer i pjesnik. Kako se ta dva poziva podnose u vama?
Teško. U građevinarstvu nema baš poetike. To je egzaktna nauka, nema lutanja u oblacima. Čak je i moj mentor na doktoratu izjavio, jednom prilikom, da teško mogu da završim doktorsku tezu jer u meni leži pjesnik.
Ipak, u zadnje vrijeme se više bavim prozom, pa to nekako lakše ide sa inženjerskim poslom.

– Šta Vas najčešće inspiriše prilikom stvaranja književnog djela?
U zavisnosti od teme, ali mogu reći da su to istorijske činjenice. Volim da okrenem istorijske činjenice naprijed i nazad, i naglavačke, kao kad se tresu jastuci da izađe prašina. Na istoriju ne smijemo da gledamo iz jedne vizure. I volim da iznalazim paralele i komparacije iz istorije sa današnjim vremenom ili da iznalazim komparacije kroz istoriju, a uvijek s naukom da se treba učiti na greškama.

– Kako uspijevate da uskladite poslovne i stvaralačke obaveze?
Puno rada treba da se postigne nešto, bilo u profesionalnom angažovanju, bilo u hobiju. Iako mi je posao vezan za građevinarstvo i najviše vremena jesam tome posvećena, i moja književnost je pasija kojoj poklanjam dosta vremena, skoro kao i da sam i u tome profesionalac. Nema uspjeha ni u čemu bez velikog zalaganja i odricanja. Zaista mi ponestaje slobodnog vremena. A opet, trudim se da što manje propustim od kulturnih dešavanja. Ishod u svemu ovome je u činjenici da ne spavam mnogo. Zapravo, u zadnjih godinu dana sam hronično neispavana. No, nakon ovoliko vremena u poslovima inženjera, i u pisanju, svakako da se s nekim stvarima usklađivanja nosim mnogo lakše sada, jer imam neku vrstu rutine u završavanju poslova i u ličnoj izvježbanosti da brzo okončavam poslove.

– Da li ste zadovoljni učinkom uloženog truda u ovom poslu? Koliko sati dnevno ste angažovani na poslu?
Skoro da nikada nisam zadovoljna postignutim. I to nezadovoljstvo me tjera na dalji rad i dalje angažovanje. Mislim da uvijek može više i bolje. To je spiritus muvens.
Radni dan po zakonu traje 8 sati, ali sam uz profesionbalne obaveze, često, mnogo duže. Kad se pišu kakvi važni izvještaji – tada je važno da bude u roku završeno, a već nekoliko puta sam dočekala ponoć u kancelariji, pa i preko toga.

– Koliko se isplati upornost kada nemate pozitivan „vjetar u leđa“?
Potrebno je uvijek i u svemu da vas neko podrži, razumije i gura. Vrlo je teško kad ste sami. Ja nisam od onih koji su imali “vjetar u leđa” kad je trebalo dosezati neke ciljeve, praktično, eto, sve do sada. Uvijek sam sama išla naprijed. Nije mi odlika upornost s namjerom da bih postigla veliki cilj velike slave. Zadovoljavala sam se pohvalama mojih prolaznika, prijatelja. Nikada o tome nisam tako razmišljala, u smislu postizanja velikog cilja. Volim da pišem, pišem od malena, išla sam slobodno ka izdavačima vjerujući da ono što i kako pišem može da “prođe” kod njih i kod čitalaca. Upornost jeste isplativa, i to je definitivno, dug i naporan put do uspjeha, ali, treba znati, da kvalitet uvijek mora da postoji da bi se postigao i uspjeh. Jer je, inače, besmisleno pokušavati. Negdje u sebi moramo da osjećamo da li ono što radimo vrijedi i drugima a ne samo nama. Moramo da imamo u sebi dovoljnu dozu objektivnosti. Mislim da svaki pravi stvaralac i posvećenik to zna. Iz ličnog osjećaja za kvalitet – proizilazi upornost da se dosegne uspjeh. Upornost i kvalitet su uvezani, jedno bez drugog ne ide.

– Postoji li djelotvoran recept za uspjeh u životu?
Veliki rad, posvećenost i vjerovanje u svoje plodove rada, osjećaj samokritičnosti vode ka uspjehu. Ipak, to ne znači i uspjeh. Mora da postoji i doza sreće, na kraju, koja jeste taj “vjetar u leđa”. Na kraju je važno da budete prepoznati u onome što radite.

– Kaže se: “Trnovit je put do zvijezda”. Je li i Vaš bio trnovit?
Prvo, nisam dostigla “zvjezdanu slavu”. Ja sam samo nagrađena nagradom grada za do sada postignute rezultate u domenu književnosti i promovisanja kulturnog identiteta grada. Srećom je to neko prepoznao (predlog za nagradu došao je od profesora Branka Vasiljevića i profesorice Višnje Kosović posredstvom Mjesne zajednice Srbina, a opštinska višestranačka komisija je utvrdila da je predlog vrijedan dodjele Oktobarske nagrade za 2018. godinu).
Međutim, tačno je da sam u tom području kulturnog stvaranja od 90-te godine, kada sam započela rad na prvoj dokumentarnoj seriji “Obično, neobični ljudi” za radio Herceg Novi. Dakle, dvadesetosam godina stvaram, zapisujem i istražujem kazivanja i istorijske dokumente našeg kraja. Od tada sam dosta objavila na polju poezije, proze, eseja, čak i manjih studija u raznim publikacija od našeg časopisa za kulturu “Boka” do drugih (“Stremljenja”, “Zbilja”, “Stvaranje”, “Nova zora”, sveske “Matice srpske” itd). U svemu tome nije bilo trnja, ali nije bilo ni nekog posebnog impulsa koji bi mi “dao vjetar u leđa”, kako pomenusmo ranije. Ostalo mi je samo strpljenje, koje je najzad, učinilo da je neko taj moj rad primjetio i dao na vrednovanje.

– Koji lični uspjeh želite podijeliti sa nama?
Osjećaj kad sam čula da ću dobiti Oktobarsku nagradu, a saznala sam to na bini kada je promovisana knjiga “Srpska zakladna pomorska škola”, “Zadužbinska škola u Srbini” od voditeljke programa Dragane Vlaović. Zbunila me, tada, kada je to javno saopštila pred publikom u sali, u dvorani “Park” i zatekla me nespremnu. U to vrijeme sam doživljela pljusak nagrada jer sam upravo primila plaketu predsjednika Opštine, Stevana Katića, za postignuti uspjeh na svjetskom novinarskom prvenstvu u tenisu za osvojeno prvo mjesto u singlu za žene, drugo u ženskom dublu i treće na svijetu u konkurenciji mješovitih parova. Tom plaketom sam sebe isključila od svakog daljeg nagrađivanja. A onda je stigla Draganina objava odluke žirija, koji je zasjedao sat vremena prije početka promocije knjige o školi u Srbini, i zaista me iznenadila.

– Šta smatrate Vašim najvećim poslovnim i stvaralačkim uspjehom?
Iz ranijeg perioda mog profesionalnog angažovanja ne mogu da izdvojim nešto posebno. Bila sam planer i projektant i svaka odbrana plana i projekta jeste nekakv uspjeh, jer je plan ili projekat stavljen u funkciju. Takve vrste uspjeha se nešto posebno ne proslavljaju. Sada, kad sam u “Vodoivodu i kanalizaciji”, kao direktor, mnogo je više izazova, mnogo više rada, mnogo je naporniji posao, zahtjeva puno angažovanje, ostavlja malo slobodnog vremena, ali je uspjeh sasvim drugačiji od ranijeg. Sada “Vodovod …” teži stalnom unapređenju, stalnim poboljšanjima snabdijevanja, smanjenja gubitaka u sistemu, nastoji se da građani imaju vodu u svim zonama bez restrikcija, da svako ima dovoljan i potreban pritisak vode u svom stanu, da preko ljeta nema restrikcija: Drugim riječima, intenzivno se radi na optimizaciji sistema snabdijevanja vodom. Uspjeh je što su gubici u sistemu smanjeni za nekih 10 do 15% u ovoj ljetnjoj sezoni i što su svi građani, uključujući Rivijeru cijelo ljeto imali vodu bez restrikcija. Nadam se da će tako biti i u narednim sezonama. Nastojim da zaštitim svakog radnika i da svaki bude adekvatno nagrađen po učinku, jer mi je svaki radnik jednako važan, bio on inženjer ili kopač sa niskom školskom spremom.
Stvaralački uspjeh jeste dobijanje Oktobarske nagrade grada, kao vrednovanje svega što sam do sada postigla na planu književnosti i angažovanja u kulturi. Moja čitalačka publika vrednuje moja djela. Mislim da mi je najsnažnije djelo roman “Četvrta dimenzija”. Za posljednji roman “Ljubav i laži”/ “Kuća od kartona” tek čekam šta će kritika i čitaoci da kažu.

– Znamo da volite sport i da se bavite sportom. Koji sport favorizujete? Zašto?
Moj sport je tenis. Dugo to traje otkako sam počela da treniram. Mnogo dugo… ali turnire igram i dalje. Tenis može da se igra do duboke starosti. Nedavno sam igrala turnir Svjetsko novinarsko prvenstvo u Lošinju, u Hrvatskoj. Najstariji takmičar je bio Piki Stefanović, nekada proslavljeni novinar “Novosti” iz Beogarada. Nastupio je za ekipu Srbije, a prije mog učešća je bio kapiten ekipe Crne Gore, jer veliki dio godine provodi na Svetom Stefanu. Taj gospodin Piki ima 86 godina, a tenis igra svakog dana.
Sport, u ovom slučaju tenis, mjera je naše mladosti. Fizička aktivnost produžava mladost. Kad trčimo – osjećamo se zdraviji, mlađi, jači. I meni tenis znači život. Obično, kad mi bude teško na poslu pa odem na turu tenisa, sve mi bude, potom lakše. Ali, volim tenis i zato što volim da pobjeđujem u mečevima. Radost pobjede to je nešto praiskonsko u nama, da se borimo i izborimo za pobjedu, a svaka pobjeda je mali trenutak slave šampiona.
Istina, kad imam umor tijela ili osjećam zamor u glavi, odlično je otići i zaplivati. Imamo more, evo do skora smo se kupali u njemu. Ali, imamo i bazen, treba da plivamo kad god možemo. Voda nam pomaže da skinemo brige sa sebe.

– Šta najradije čitate, koju literaturu, pisca, djelo?
Čitam štošta, u zavisnosti od trenutka i šta mi dopadne šaka. Nažalost, u zadnje vrijeme više gomilam novih knjiga nego što stižem da ih pročitam. Trenutno čitam “Kroz vasionu i vekove” od proslavljenog astronoma Milutina Milankovića, sjajna knjiga pisana izuzetno lijepim stilom pravog estete, koji uz to izvanredno poznaje istoriju. Omiljeni pisci: Ivo Andrić, od kojeg i dalje učim kako se piše, Gi de Mopasan, izvanredan francuski pripovjedač koji je pisao o vremenu francusko-njemačkog rata, Doris Lesing, dobitnica Nobelove nagrade za književnost, sa romanima o Benu, “Memoari preživjele” u kojem do tančina opisuje raspad društva nakon neke futurističke kataklizme. Uz ova djela “lijepe književnosti”, često se vraćam na knjige o templarima, tajnim društvima iz srednjeg vijeka, maloj istoriji grčke filozofije (“Do Sokrata” i poslije njega) od Lućana di Krešenca. Nedavno sam pročitala roman o Evi, naše književnice, a moje profesorice iz srednje škole Bosiljke Pušić, majke Ramba Amadeusa, i dugo sam bila pod utiskom pročitanog zbog lika smjerne mlade žene, Eve. Kad književno djelo ostavi na mene utisak da o njemu razmišljam – znači da je djelo opravdalo svoj smisao.

– Navedite par imena koja su u neku ruku trasirala Vaš put u budućnost. Na koji način su uticali na Vas?
Najsnažniji uticaj je imao moj otac. Tata me vodio na izložbe slika, tata mi je čitao, dok to nisam sama naučila, tata mi je pisao, potom redovno ispravljao, sve dok se potpuno nisam osamostalila. Tata je bdio stalno nad mojim školovanjem pa negdje do kraja osnovne škole. Rano sam se osamostalila i bila sam uvijek odličan đak, pa nije bila potrebna dalja briga. Ako bih nekada i dobila neku slabiju ocjenu odmah sam o tome obavještavala roditelje i to je bila mala prolazna stvar, poput uganuća noge. Uz oca je bio stric Špiro, koji se bavio pisanjem, a bio izuzetno precizan, imao lijep rukopis sitnih slova. Njegova zbirka “Šilok” je, valjda, prva zbirka o ljudima iz Herceg Novog, koja mi je došla do ljudi, jer sam tek kasnije u školi saznala za Sima Matavulja i njegovu povezanost sa našim gradom.
Kad sam krenula da se bavim pisanjem i počela da osjećam da se time bavim nešto intenzivnije, moja profesorica Bosiljka Pušić mi je dala prve važne poduke o tome šta je, zapravo, književno stvaranje i kako se piše. Mnogo sam joj na tome zahvalna. Ona je na mene prenijela nešto što je ona dobila od Branka Lazarevića, sjajnog književnog kritičara, koji je sve do smrti, 1968. godine, dobijao strane književne časopise na kućnu adresu. Taj kratki kurs moje profesorice Boke Pušić urezao mi se u pamćenje naročito u pogledu konstrukcije rečenice i uvijek mislim na to kad pišem, a ne samo na književno djelo.

– Kojoj ljudskoj vrlini dajete prioritet: samokontrola, empatija, poštovanje, tolerancija, timski rad… zašto?
Teško je dati prioritet nekoj od ovih osobina. Ali je sigurno da samokontrolu smatram izuzetno važnom, takođe i poštovanjem drugog i sebe. Ko ne poštuje sebe ne može da očekuje ni drugi da ga poštuje. A opet, samokontrola nam daje znak da ne pretjeramo sa uzdizanjem sebe iznad drugih. Timski rad je važan u mom profesionalnom poslu, u “Vodovodu …” npr. Tu nema uspjeha bez timskog rada, od sektora pravnog, ekonomskog, naplatne službe, inkasanata, inženjera i vodoinstalatera na licu mjesta do kopača.
Tolerancija je, takođe, vrlo važna, kako u timskom radu, tako i u korektnom odnosu sa bilo kime drugim. Tolerancija je pitanje samokontrole ali i poštovanja kolega, partnera, prijatelja.
Ne postoji poreda osobina, kao aksiom. Poredak se uspostavlja u zavisnosti od slučaja, s tim da je dobro ne isključivati ništa od navedenog.

– Koju vrlinu, karakternu osobinu cijenite kod sebe?
Iskrenost i otvorenost za svaki kontakt. Možda i čovjekoljublje, kao želja za rješavanjem problema, pomaganjem.

– Kada biste ponovo morali da krenete ispočetka, da li bi išta mijenjali na svom putu ka uspjehu?
Mijenjala bih, vjerovatno, neke stvari u životu, ako bih mogla. Mada, mislim da je svakome sve unaprijed dato i da i ponovnim rođenjem bi prošli kroz sve, na isti način.

– Koji su Vam planovi za budućnost?
U domenu književnog stvaranja: prvo treba za završim knjigu o starim, kamenim mostovima na području Opštine Herceg Novi. Imam, takođe, započeta još dva romana. Nadam se da će iduće godine i oni da ugledaju svjetlost dana.

– Koliko Vam znači Oktobarska nagrada i u kom smislu Vas obavezuje?
Oktobarska nagrada je najveća nagrada u našoj Opštini koja se dodjeljuje za neka izuzetna dostignuća. Meni lično predstavlja najveću moguću satisfakciju za sve do sada urađeno na polju kulture i zaštite kulturnog identiteta naše sredine. Kad kažem “najveća moguća satisfakcija” jer je najteže vrednovanje upravo u sopstvenoj sredini. Tu, gdje smo proveli cijeli život, i stalno smo pred očima javnosti, imamo i najviše kritičara za sve urađeno. U maloj sredini se sve vidi, sve se o svakome zna, teško se nešto može sakriti. Ali je u maloj sredini i veliki stepen zavisti i ljubomore. S druge strane, moramo da posjedujemo i dovoljnu mjeru samokritičnosti te da vagamo sopstvena dostignuća na realan način i da se mjerimo sa drugima. Mislim da u Novome ima dosta ljudi koji zaslužuju ovo veliko priznanje, ali su oni u sjenci, skrajnuti od očiju promotera ili njihov rad nije dovoljno vidan. Kažem, opet, ja sam vrlo polaskana i, a zašto da ne kažem, vrlo ponosna zbog dobijanja nagrade, vrlo srećna zbog toga, ali ne i da bih se uzvisila iznad drugih. Moja je obaveza da nastavim ovakvim tempom, kao do sada, da stvaram i poklanjam plodove svoga rada mom narodu, mom gradu, nove priče, da naš grad, Boku promovišem svuda gdje mi se za to ukaže prilika.

– Šta biste savjetovali mladom naraštaju?
Prije svega posvećenost onom što voli i puno rada. Mladi naraštaj treba da se više okreće oko sebe, da se interesuje za život koji je postojao i prije današnje generacije, a ne samo da je zaokupljen trenutnim, igricama i čatovanjem preko mobilnog. To “kuliranje”, ta nezainteresovanost za bitna pitanja, za sve što je važno nama starijima, pokazaće se vrlo brzo kao defekt koji će proizvesti, ne samo sve veći generacijski jaz, već će to biti uzrok slabosti društva, njegove ranjivosti da se neće moći oduprijeti nekim izazovima, koje je imala skoro svaka generacija u 20-om vijeku.