U potrazi za inspirativnim školskim pričama, literarno-novinarska sekcija ugostila je učenike naše škole, mlade sportiste koji postižu odlične rezultate kako u učionici tako i na sportskim terenima.
Dok se mnogi od nas žale na manjak slobodnog vremena, naši sagovornici otkrivaju kako se kroz sticanje sportske discipline mogu uspješno uskladiti školske obaveze i naporni treninzi i naglašavaju da im je podrška koju dobijaju snažan vjetar u leđa za nove šampionske titule.
Iako je naša škola pravi rasadnik talenata, ovoga puta na naša pitanja odgovaraju tri učenika koji su ove godine istinski promoteri zdravog duha u zdravom tijelu: Petar Mikulić, učenik 6. razreda i prvak Balkana u karateu, Sofija Letić, učenica 8. razreda i šampionka Crne Gore u košarci i Bogdan Vujadinović, učenik 8. razreda i osvajač zlatne medalje na turniru Vaterpolo Regionalne lige.
Petre, znamo da postoje brojni razlozi zašto je dobro da djeca treniraju karate. Između ostalog, taj sport doprinosi razvijanju samopoštovanja i poštovanja drugih, vrijednosti o kojima učimo i u školi. Kada si počeo da treniraš i što te je privuklo baš ovom sportu?
Karate sam počeo trenirati 2020. godine, a na to me je podstakao moj brat koji je bio osvajač mnogobrojnih medalja.
Koliko često treniraš i kako to utiče na vrijeme neophodno za obaveze u školi?
Treniram dvaput sedmično i treninzi znaju da budu zahtjevni i naporni, ali sam svjestan toga da se samo na taj način može postati bolji takmičar i zato ne odustajem. Trudim se da to ne utiče na ispunjavanje mojih školskih obaveza, jer mi je i obrazovanje podjednako važno. Učim svakodnevno i često lekcije iz različitih predmeta ponavljam i prije treninga. Karate mi i u tome pomaže, jer je to sport koji utiče na povećanje pažnje i koncentraciju.
Ko ti je najveća podrška i koji su ti planovi za budućnost?
Moja najveća podrška su moji roditelji. Oni su najzaslužniji za osvojeno prvo mjesto u konkurenciji nada do 37 kg na Prvenstvu Balkana u Istanbulu i zato mi je ova medalja posebno draga. Želim da i u budućnosti budu ponosni na mene jer planiram da se karateom bavim profesionalno i da moj posao bude vezan za prenošenje ljubavi prema ovom sportu na buduće generacije.
Karate je vještina borenja i cilj je da se efektnim pokretom odbije napad protivnika i zada udarac. Da li je to najvažnija stvar koju te je karate naučio?
Osim sticanja brzine, okretnosti, borbenosti, koncentracije, bavljenje ovim sportom mi pomaže da ostanem smiren i kad mi je teško. Mislim da je na ovom uzrastu veoma važno razvijati samokontrolu i disciplinu, jer i od toga zavisi kakvi ćemo ljudi postati.
Naša sagovornica Sofija dijeli Petrovo mišljenje da je sportska disciplina preduslov za uspjeh i na ličnom i na profesionalnom planu. Pitali smo je kako je otkrila da želi da trenira košarku.
Interesantno je to da sam košarku počela trenirati zbog društva, a ona me je naučila kako da postanem samostalna. Samo kad imaš samopouzdanje, možeš pomoći i drugome.
To si dokazala u sezoni 2023/2024. godine dok si bila član kluba iz Herceg Novog. Možeš li nam ispričati kako se to desilo?
Bilo je to na utakmici za koju volim da kažem da mi je najdraža dosad. Moj koš je bio presudan za osvajanje 3. mjesta na državnom šampionatu. Tad sam postala svjesna sopstvene vrijednosti, a prije svega, važnosti strpljenja i upornosti za moj fizički i mentalni razvoj.
U svom odjeljenju si prepoznata po tome da uvijek poštuješ pravila, da si odgovorna i veoma posvećena učenju, pa je odličan uspjeh zagarantovan. Da li smatraš da je bavljenje sportom doprinijelo tome?
I te kako! Košarka nas uči da ne možemo samo čekati na loptu i dati koš, već moramo savladavati prepreke da bismo je se domogli i usput budno pratiti kretanje saigrača i sugestije trenera. Slično je i u školi. Treba biti aktivan na časovima, redovan kao na treninzima, suočavati se s poteškoćama u ovladavanju gradivom, slušati nastavnike, ali i svoje drugove, pa čak i onda kad griješe. Na tim greškama se uči, kao što se zbog protivničke greške često pobjeđuje.
Ove godine si sa svojim timom iz Tivta osvojila titulu prvaka Crne Gore. Šta ti je bilo najteže na tom putu do zlatne medalje?
Najteže mi pada sam put do Tivta, gdje sa svojom ekipom treniram svaki dan, a ponekad i dvaput dnevno. Ljeti sve postaje još mnogo gore zbog gužve u saobraćaju. Međutim, sve se to zaboravi kad krene trening, utakmice, putovanja po zemlji i regionu.
Pored škole, i košarka je, nesumnjivo, značajno uticala na razvoj socijalnih i emocionalnih vještina koje su ti potrebne u životu. Da li planiraš da tvoj životni poziv bude vezan za taj sport?
Voljela bih da se u budućnosti bavim košarkom na profesionalnom nivou. Ali jedno je sigurno − sve ovo čemu me košarka uči, obrazovanje koje stičem u našoj školi, kao i bezrezervna podrška mojih roditelja, odrediće moj životni poziv. U životu je najvažnije da ono što radimo, radimo srcem.
I Bogdanu Vujadinoviću, vaterpolisti trofejnog PVK „Mladost“ iz našeg mjesta, ljubav prema sportu donosi mnogo više od pobjeda u bazenu.
Boravak u vodi, šest treninga zimi, a čak dvanaest ljeti, jača tijelo, razvija um i gradi karakter. Mislim da me je vaterpolo naučio kako da na najbolji način raspolažem svojim vremenom i uskladim školske obaveze i sport. To je pravi lijek protiv negativnih strana savremenih tehnologija, jer me odvaja od ekrana i vraća u stvarni svijet. Zahvaljujući vaterpolu, za razliku od mnogih mojih vršnjaka koji prekomjerno koriste telefone, danas nemam krivu kičmu, loš vid i slabu koncentraciju, vještačko uzbuđenje i sreću koju donose video-igrice. Što je najvažnije, imam prave, a ne virtuelene prijatelje.
Šta te je motivisalo da počneš da se baviš ovim sportom i opredijelilo da ostaneš u njemu?
Počeo sam trenirati na nagovor drugova koji su već osjetili draži vaterpola. Dopao mi se osjećaj da mogu da se „igram“ u vodi stalno, a ne samo za vrijeme vrelih ljetnjih mjeseci. Ipak, nije bilo lako ostati u vaterpolu. Treninzi su izuzetno naporni, utakmice napete, ali sve se to zaboravi kada nakon velike pobjede na turniru sjutradan dođemo na trening nasmijani i trener nas pohvali. Tad shvatiš da je trud imao smisla i i taj osjećaj zadovoljstva me uvijek iznova motiviše da ostanem u bazenu i dam sve od sebe.
U čemu se razlikuje pozicija golmana u timu i koliki je to zapravo pritisak?
Mislim da je to najbolja pozicija! Tačno je da ne plivam toliko koliko i moji saigrači, ali zato moje noge ne staju ni sekunde. Što se tiče pritiska i odgovornosti, ogromni su. Iako ste dio tima, na golu ste sami i od vaše reakcije zavisi ishod utakmice, jer primiti gol je isto što i postići gol za protivničku ekipu. Osjećaj je sličan onome koji imate kad izađete pred tablu da odgovarate, samo što ste tada odgovorni samo za sebe, a ne za čitavo odjeljenje.
Zašto bi preporučio vaterpolo svojim vršnjacima iz škole koji još uvijek traže pravi hobi?
Vaterpolo gradi čovjeka i fizički i psihički. U bazenu rade svi mišići, kao prsti na tvojoj tastaturi, a kada naučiš da ostaneš miran dok te guraju i dave pod vodom, onda ti nijedan kontrolni u školi niti problem koji imaš neće izgledati strašno ni nerješivo. I još nešto, nikakva video-igrica ni pratilac na društvenoj mreži ne mogu zamijeniti osjećaj pobjede u bazenu i iskrene prijatelje u tvom timu.
Naši sagovornici nose različitu sportsku opremu, kimono, dres i kupaći, ali ih povezuje isti cilj – da svoju budućnost grade na onim vještinama i vrlinama koje su stekli na tatamiju, košarkaškom terenu, u bazenu i školi.
Razgovor vodila članica liteterarno-novinarske sekcije: Paula Riha VIII1